petak, 30.01.2009.

Rat korica

Pero i ja dugo smo vremena bili najbolji prijatelji. U sigurnosti kakvu pruža samo zadnja klupa, lijevo tik uz prozor, dijelili smo ga samo kako smo mi to znali, kao i osušene korice kruha koje nam je kuharica u školskoj blagovaonici običavala davati nakon ručka. Govorila bi, keseći se, kako je to strašno zdravo za zube te da ih, zahvaljujući toj, nekima čudnoj navadi, u šezdesetima ima sve na broju.

I tog smo proljetnog dana, bio je ponedjeljak, u sigurnosti zadnje klupe, lijevo tik uz prozor, dijelili vrijeme. Ne obazirući se na ostatak svijeta, obijesio sam tako na njenoj zelenoj površini Peru po šesti put. Vješala mu, naime, nikad nisu polazila za rukom. Jedvice da je ikad i bio u stanju neku dulju proslovkati. Sve dok u razred nije ušla ona.

U glavi još nosim njenu, više-manje jasnu sliku. Pjegav i malen nos, kestenjaste oči. Rukama je pridržavala naramenicu svoje prevelike torbe i pogledom ispitivala nepoznata lica. Isprsio sam se poput pauna, baš kao i Pero, trudeći se pritom biti što viši. Bilo je to prvi put što sam požalio da sam smješten, koje li životne nepravde, u posljednjoj klupi.

Sve dotad među nama nije bilo razloga za ikakvo razdvajanje. Štoviše, svi su bili već naviknuti na naše, pomalo uvrnuto simbiotsko prijateljstvo i ta se činjenica uzimala kao gotova stvar. Kud idem ja, ide i Pero. Kud ide Pero, idem i ja. Ne zna se gdje sam? Pitaj Peru! Ne zna se gdje je Pero? Pita se, pogađate, mene. Upitala me to i kuharica u utorak poslijepodne kad sam u blagovaonicu svratio po naše korice.

Na izlasku iz škole grickao sam ih i zabrinuto pogledom po dvorištu tražio svog nestalog prijatelja. Nekoliko je roditelja u razgovoru s drugima kratilo vrijeme, neka su djeca optrčavala oko njih. Optrčavao je, zgranuo sam se, i Pero, samo oko Kristininog ljubičastog haljetka. Nosio je njenu preveliku torbu i, ne skidajući pogleda s nje, tamanio sladoled. Htio sam mu prići i upitati: A korice? Ali nisam. Zgužvao sam škarnicl i bacio ga na pod.
Srijeda, inače dan već tradicionalno predviđen za naš zajednički posjet kinu, učinila me još većim magarcem. Pero je zauzeo slobodno mjesto u prvoj klupi do Kristine. Vidjevši taj grozan prizor, sjeo sam u svoju i zaigrao vješala, bez riječi. Vjetar je zapuhao i lamatao njegovo omlohavljeno tijelo: gore, dolje, gore, dolje. Priznajem, bilo je zabavno jedno vrijeme zamišljati ga tako, no pošto sam u Europi, onako sam i s koricama u krilu, odgledao kako se Robocop ne predaje niti nakon smrti, odlučio sam uzeti stvari u svoje ruke (ma kako se već zvalo ono čime je uništio svog robotskog konkurenta).

Dakle, uslijedio je četvrtak. Nakon neprospavane noći ispunjene pomnim planiranjem, hladnokrvno sam ušao u razred. Profesorica Ljupka bila je udubljena u neke svoje papire.

Pero novodošlu zamjenu mjesta nije prihvatio mirno. Upro je u mene prstom i krenuo nešto izustiti. Po običaju, nije se sjetio prvog slova.
S Kristinom sam proveo čitavo poslijepodne. Odvela me u nekoliko omiljenih joj dućana, sjedili smo malo u parku, kasnije čak popili i sok. Ponudio sam je u nekoliko navrata s koricama, ali nije htjela. Opravdala se da nosi aparatić. Cijelim putem vukao sam svoju i njenu torbu. Uvečer me nazvala i raspredala o Maji. Sviđa joj se Goran, a Goranu Tanja. Glupača, ne zna izgovoriti r.
Petak je prošao otprilike kao i četvrtak. Mislim da je jedina razlika bila u tome što sad na tapeti nije bila Tanja, već Vanja, što za ovu priču uopće nije bitno. Bitno je da priča završava idućeg ponedjeljka kad profesorica Ljupka priopćuje kako je Kristina promijenila razred. Instinktivno sam se na tu vijest okrenuo prema posljednjoj klupi. Perina kuštrava pojava nadvisivala je ostale koji kao da je htio nešto reći.

Iz nje je ponovno dopiralo veselo mljackanje i slovkanje. Potrajalo je to neko vrijeme. Nedugo zatim odnekud se pojavila Lucija.

Međutim, ostavimo to za neki drugi put.